Dana 21.travnja 2023. navršava se 31 godina od pogibje naših prijatelja i suboraca, hrvatskih branitelja Gojimira Šećera i Borisa Perića.
Jedan od njihovih suboraca , Ranko Lozo Braco, opisao nam je događaje tog dana:
Dana, 21.04.1992. na koti 552 u području sela Glumine život su izgubila dva naša priparnika, Gojimir Šećer i Boris Perić.
Tog krvavog jutra oko 10 sati dobio sam poziv od zapovjednika satnije Mirka Klarića.
U razgovoru mi je zapovjedio da hitno okupim slobodne ljude, jer je napadnut naš položaj, kota 552.
Veći dio mog voda bio je na položajima, dok je manji dio bio u pripravnosti.
Naime, Mario Rebić javio je putem radio veze da su četnici napali kotu 552 te je rekao kako su dobro opremljeni s bijelim opasačima i kacigama, utegnuti te da ih ima otprilike 18.
Organizirano napadaju i samo su tridesetak metara od vrha, dodao je Mario Rebić.
Okupio sam 10-ak slobodnih suboraca (Mate Kasalo, Perica Lončar, Pipun, pok. Ivica Kujundžić Srcan, pok. Marijan Šuto – Mrma, pok. Jure Ljubičić, Ivica Bušić, Ivan Šućur – Coki ) te smo nakon kratke pripreme i dogovora oko plana napada krenuli u vraćanje izgubljenog položaja.
Zbog niskog raslinja četnici nas vide i navode svoje minobacače.
Pok. Ljubičića do tada nisam poznavao.
Opasan je bijelim opasačem vojne policije a u rukama stari čađo mitraljez.
Za njega to je bilo prvo vatreno krštenje a mitraljez je “zaštekao” kada je najviše trebao.
No, uz nas nije osjećao strah, djelovao je kao da je s nama od prvoga dana.
Desno od nas duboko u klinu brdo drže pok. Mario Glavota, Damir Bago i Dražan Lovrić.
Padom kote 552 oni su doslovno odjsečeni.
Četnici se još nisu niti utvrdili a mi smo već polukružno napali uz neočekivanu pomoć Marija Rebića i Michela Jukića koji napadaju njihov desni bok.
Dobili smo i kratku potporu naših minobacača.
Dražen (Pere) Lešina dao je sve od sebe ali zbog našeg približavanja četnicima morao je obustaviti djelovanje.
U podnožju brda nailazim na Joška Babića zamjenika zapovjednika satnije sa nekoliko njegovih ljudi. Nažalost iscrpljeni su i ne mogu nam pomoći.
Pod pritiskom, nakon nepunih pola sata četnici se povlače a mi ponovno ovladamo kotom 552.
Iscrpljeni i dehidrirani nailazimo na poginulu braću Gojimira Šećera i Borisa Perića.
Udaljeni su niti tri metra jedan od drugoga.
Povlačenjem četnika postajemo meta njihovih minobacača te nas tako plutonom svako par minuta žestoko poklapaju.
Vidljivi smo im sa Čavaške Gradine. Precizni su.
Mrtve suborce stavljamo na vreće od spavanja i bočnom stranom niz kamene klisure izvlačimo ih prema obližnjem selu.
Žestoko nas granatiraju, glave su nam narančaste od dima mina.
Pok. Mrma se žali da su mu razdrmani nedavno stavljeni novi zubi.
Suborce smo uspjeli donijeti do sela gdje su preuzeti od naših suboraca.
Ivica Biloš sa susjednog položaja pratio je tijek akcije, vjerovao je da nas je većina nastradala u užasnom četničkom granatiranju.
Na sreću, bilo je samo lakših ozlijeda.
“Ljubičiću kad si ovo preživo nikad ti se ništa neće dogoditi”, rekao sam.
Nažalost, samo nekoliko dana nakon, zla sudbina. Samo 50ak metara od mene pogiba od zalutale granate haubice.
Ratovati uz takve suborce, predvoditi ih, bila je čast.
Davno je bilo i sjećanja blijede pa je moguće da sam neke suborce nenamjerno izostavio, ali rane su još uvijek svježe.
Ranko Lozo Braco