Dana 14.travnja 2024. godine navršava se 32 godine od pogibje našeg prijatelja i suborca, hrvatskog branitelja Ivice Slipčevića. Neka mu je laka hrvatska gruda za koju je život dao. Jedan od suboraca pokojnog Ivice, Damir Margeta, koji je sa ostalim suborcima bio sa Ivicom, prisjetio se događaja pogibije i kako se sve odigralo te je napisao :
Ivicu Slipčevića upoznao sam koncem 1991. god. Kad ga je k nama doveo Zehrudin Hajdarević – ZEKO kako smo ga popularno zvali, a Zeku je znao cijeli Imotski pošto je godinama prije rata radio u Prološcu. Doveo je Zeko je u to vrijeme k nama nekolicinu dobrih momaka, moram priznati.. Osim Ivice doveo je i Miju Ilinovića,Vinka Lozića,Atifa (ne sjećam se prezimena) Ivičina brata Matu,zatim Zorića i Mijića,koji su vječno bili zajedno. Zajedno su i poginuli.
Ako sam nekoga (moguće i da jesam) zaboravio napomenuti molim oprost, jer godine su prošle. Svi su bili dobri borci i vojnici ali među njima se isticao upravo Ivica. Lagana bradica,osmijeh gotovo trajno na licu, osmijeh mu je bio i u očima.Uvijek spreman na šalu,pa i kad je teško.
Bio je vrlo drag, ne samo nama u postrojbi već i gdje god bi došao,ljudi su ga zbog njegove naravi rado prihvaćali,zbog čega mi pisanje ovog teksta i pada teže nego sam mislio.
Mnoge priče iz života počinjao bi sa “Kod nas u Turbetu!” i onda bi slijedio nastavak priče. Poslije kad smo navikli na to a on bi htio započeti priču, ja ili netko drugi,najčešće Marketina Divić započeli bismo s onim “Kod nas u Turbetu!” pa bismo dobacili : “Sad ti nastavi”. Naravno,nasmijali bismo se zajedno.
Da, danas je godišnjica njegove pogibije! Premda je prošla 31 godina sjećam se tih dana kao da su jučer bili. Brdo Rujnica kod Hutova preuzeli smo 15-ak dana prije s manjkom ljudi.
Par dana uoči napada primjetili smo pojačane snage četnika u selima ispod nas. Treskavac,Glošeta staje itd. Naravno da smo o tome izvijestili zapovjedništvo koji su nam kao odgovor poslali Izvidnike operativne zone,njih dvojicu. Premda smo i mi kao satnija bili ustrojeni kao diverzanti-izvidnici. Dotična dvojica nisu kvalitetno odradili posao jer se mrdnuli s prve crte nisu,čime su u zapovjedništvo posali nepotpune obavještajne podatke,njima na dušu.
Drugi dan mjesto Gornji Zelenikovac četnici napadaju bojnim otrovima – suzavcem od čega nam 14 ljudi izbacuju iz stroja 12 ostaje u Metkoviću a 2 odvode u Split. Na tri položaja ostaje nas 12 i 5-6 ljudi u Gornjem Zelenikovcu.
Rano ujutro počinje napad. Na položaj 1 i 2, mi sa položaja broj tri vidimo da odsjecaju nas od dvojke i uzvraćamo paljbu. U jednom momentu se javlja Ivica i govori da će ga okružiti.
Pita “Što ćemo?” ” Pa izvlačite se lijevom stranom jer vam je desna zatvorena!” Odgovaram. Nakon par minuta sa svog položaja vidim kako se njih četvorica pod paljbom izvlače. Kod nas je bio jedan ranjen a izvlačili smo iz okruženja i Ivičina brata Matu,zatim Bošnjaka kojem je jedan brat već poginuo na par mjeseci ranije,Miju Ilinovića.
Vjerujući da su se s lijeve strane svi izvukli i mi smo se povlačili desnom stranom brda Rujnica.
Tek kad smo sišli s brda primjetili smo da Ivice nema. Premda je mrak već pao obnovili smo municiju i tokom noći uz pomoć druge diverzantske skupine i Zelićeve satnije krenuli smo u protunapad. U svitanje već smo izbili na prvi i treći položaj,gdje i nije bilo nekog otpora.
Kratak otpor davali su na položaju broj dva. Dali smo se u potragu za Ivicom jer smo još uvijek vjerovali da se sklonio negdje pošto je išao zadnji štiteći ostupnicu kolegama ili je možda samo ranjen.
Ivicu je koliko se sjećam među hercegovačkim kamenjem pronašao upravo brat Mato. Muk!
Gledali smo se ne vjerujući! Nakon šoka spustili smo s brda Ivicu, predali ga sanitetu,još pod dojmom gubitka jednog izvrsnog čovjeka vratili smo se na položaj. Sutra smo zamijenjeni svježim snagama.
Kad smo Jure Divić,Mato i ja išli na prepoznavanje, Ivica je izgledao smireno,kao da spava,što je Jure i prokomentirao. Njegov brat Mato,Mijo Ilinović i mislim Atif u pogrebnom vozilu Lovrinca odvezli su ga na vječni počinak u njegov Turbet. I danas kad pogledam njegovu fotografiju ili kad ga se sjetim prvo što mi padne na pamet je “Kod nas u Turbetu!”
IVICA!
Po krvi i pušci – brate! Jer si izabrao nas a i mi tebe za brata u najtežim vremenima našeg naroda.
HVALA TI .
Hvala ti ne samo na žrtvi,već i na vremenu koje si proveo s nama.
A hvala tebi ZEKO što si nam doveo ovakog čovjeka.
Počivao u miru Božjem!