Na farmi Ovčara u noći s 20. na 21. studenoga 1991. zbio se stravičan masakr – vrhunac četničkog pira. Najmlađoj ubijenoj osobi bilo je 16 godina, a najstarijoj 76.
NA je zauzela bolnicu u Vukovaru 19.studenog. Suprotno dogovoru o predaji, na užas bolničkog osoblja, vojska je ušla u bolnicu prije predstavnika Međunarodnog crvenog križa te su započeli sa evakuacijom oko 450 civila, bolesnika, ranjenika te manje skupine pripadnika ZNG-a, koji su se tu sklonili.
– Nakon ispitivanja i odabira majora Šljivančanina, 20. studenog ujutro u sedam vojnih autobusa ukrcano je oko tri stotine ljudi i odvezeno na farmu Ovčara. Tamo ih je dočekao špalir vojnika, dobrovoljaca i Arkanovih paravojnika koji su uh zvjerski premlaćivali, oduzevši im sve vrjednije stvari i novac. Svi su zatočeni u hangar za poljoprivredne strojeve. Uslijedila su nova ispitivanja i mučenja. S prvim sumrakom, po nalogu majora Šljivančanina izdvojen je Siniša Glavašević, novinar Radio Vukovara i Jean- Michel Nicolier, teško ranjeni Francuz, koji se dragovoljno priključio ZNG-u. Odvezeni su do ribnjaka Grabova gdje su ih ubili vojnici specijalne satnije Prve mehanizirane gardijske brigade JNA, pod zapovjedništvom kapetana Miroslava Radića.
Mnogo opširnija u opisivanju strijeljanja bila je izvesna Dragica-Daca iz Novog Sada. Međutim, reče mi da je zabrinuta jer su svi koji su streljali na Ovčari sad time hvale. Tela pobijenih zatrpao je buldožder. Ubice su pažljivo opljačkale žrtve: prstenje, burme, lančiće, ručne časovnike. Svi mi tvrde da je i Šljivančanin ubio nekoliko zarobljenika da bi video kako mu funkcioniše novi skraćeni automat AK-74.
Kapetan Miroslav Radić i ostali komandiri četa složili su se da je načinjena velika greška, odnosno da je trebalo diskretnije pobiti zatvorenike. ‘ Nisam imao dovoljno mojih ljudi za ovu akciju te sam morao da angažujem ove pijane dobrovoljce. Sad će zbog njihove brbljavosti o ovome svi da znaju, i da znaš, neće ovo ispasti dobro, kaže jedan komandir čete TO.
Zanimljivo je da niko od njih ne strepi od nekog suđenja, već se svi plaše zbog eventualnog revanšizma Hrvata. Zapravo, mnogi od njih otvoreno su mi rekli da nisu sigurni da se Hrvati jednog dana neće vratiti – navodi u svom djelu Valentić.
Tadeusz Mazowiecki, posebni izaslanik Komisije za ljudska prava Ujedinjenih naroda, 22. listopada 1992. godine objavio je u svom izvješću da je pronađeno točno mjesto masovne grobnice na Ovčari.
Najveći pokolj u Europi nakon Drugog svjetskog rata
Ekshumacija posmrtnih ostataka žrtava pokolja zarobljenika tada nije bila moguća zbog srpske okupacije tog područja, pa su snage UNPROFOR-a godinama do mirne reintegracije čuvale mjesto masovne grobnice, kako bi spriječile uklanjanje dokaza o jednom od najvećih pokolja u Europi nakon Drugog svjetskog rata.
U rujnu i listopadu 1996. započele su ekshumacije iz masovne grobnice koje je trajalo 40 dana. Obdukcija je pokazala da su žrtve zaista ranjenici iz vukovarske bolnice, medicinsko osoblje, civili, žene i djeca. Ubijeno je 260 ljudi a dosad ih je ekshumirano 200.
Likvidirana je i Ružica Markobašić (32) koja je tada bila u poodmakloj trudnoći, a Igor Kačić (16) najmlađa je žrtva Ovčare. On je odveden iz dvorišta bolnice na Ovčaru i smaknut samo zato što je njegov otac, Petar Kačić, bio branitelj odnosno zapovjednik obrane Sajmišta.
Izvor: 24 sata