Među značajnim datumima u Domovinskom ratu, svoje mjesto svakako zaslužuje i 1. lipnja 1991. godine. Tog je dana, naime, osnovana 3. bojna 4. brigade Zbora narodne garde. Ova je postrojba imala težak ratni put, a njeni su pripadnici odnijeli velike pobjede nad, u većini slučajeva, brojnijim i opremljenijim neprijateljem. Od zadarskog bojišta, preko drniškog i šibenskog, do samog juga – dubrovačkog zaleđa i istočne Hercegovine. Na svim su tim bojištima svojom krvlju i svojim žrtvama ispisali povijest ove legendarne postrojbe.
U samom početku stvaranja hrvatskih, redarstvenih i obrambenih snaga u sustavu MUP-a 1990. godine našao se i dostatan broj Imoćana koji su većinom popunjavali specijalne postrojbe MUP-a. Sudjelovali su u redarstvenim operacijama MUP-a, među kojima je redarstvena akcija u Pakracu i najznačajnija – akcija oslobođenja Plitvica u kojoj je prva žrtva Domovinskog rata bio Imoćanin Josip Jović.
Ustrojem Zbora narodne garde, polovicom 1991. godine većina Imoćana iz postrojbi MUP-a prelazi u ZNG.
Tako se na području Imotskog 1.lipnja 1991. godine osniva 3. imotska bojna u sastavu 4. brigade ZNG-a, koja je nadopunjena dragovoljcima iz Imotske krajine, susjedne BiH, te onima koji su pristigli iz redova MUP-a. Veliki broj Imoćana nalazio se u drugim postrojbama ZNG-a.
3. imotska bojna ustrojena je u vojarni, na Kamenmostu 1.lipnja 1991. godine. Nakon kratke i nedovoljne obuke, slabo opremljena i naoružana, postrojba je 28. srpnja 1991. godine upućena u zadarsko zaleđe, u Kruševo, gdje se po prvi put oružano sukobila s puno opremljenijim i tehnički nadmoćnijim srpskim agresorskim snagama.
Usprkos takvoj situaciji, 3. imotska bojna uspijeva probiti neprijateljske položaje, te zauzeti važna strateška uporišta neprijatelja, brda Kosmač 1 i 2, prilikom čega pogiba Nikola Džalto, a nekoliko pripadnika je ranjeno i lakše ozlijeđeno. Tijekom boravka u Kruševu postrojba je bila izložena svakodnevnom granatiranju i pokušajima pješačkog probijanja naših položaja. U jednom od takvih pokušaja poginuo je Ivan Lendić.
Početkom rujna 1991.godine, zbog stezanja obruča oko Kruševa postrojba je po zapovijedi nadređenih povučena sa svojih položaja u mjesto Novigrad, a potom u Imotski. Nakon kraćeg odmora i nadopune postrojbe novim dragovoljcima, postrojba se vraća u Zadar sa zadaćom spriječavanja proboja neprijatelja na crti Bokanjac – Bili Brig prema Zadru.
Prilikom preuzimanja položaja uspostavljena je aktivna obrana sa zadaćom spriječavanja prodora neprijatelja u Zadar. 5. listopada1991. godine, počeo je opći napad na položaje 3. imotske bojne i napad prema Zadru. Nakon višesatne borbe s nadmoćnijim neprijateljem, zahvaljujući nadljudskim naporima i iskazanom hrabrošću, neprijatelj je spriječen u svojim namjerama, te su mu naneseni veliki materijalni i ljudski gubici.
Prilikom te viteške borbe, petorica pripadnika 3.imotske bojne položila su svoje živote na oltar domovine: Matko Buljubašić, Stanislav Matković, Josip Kvesić, Mile Bošnjak i Rajko Lozo, a dvadesetak pripadnika je ranjeno i ozlijeđeno.
Dok je veći dio postrojbe sudjelovao u obrani Zadra, jedan dio postrojbe koji se našao u Šibeniku, zajedno s postrojbama obrane grada Šibenika gdje su se također vodile teške borbe, uspijeva zauzeti vojarne “Zečevo” i “Kruštica”.
Smirivanjem situacije oko Zadra postrojba se vraća u Imotski, te vrši obuku i nadopunjava se novim dragovoljcima. Nakon kratkog odmora postrojba je upućena na Južno bojište s ciljem oslobođenja mjesta Slano, brda Lisnik i zauzimanja brda Tmor. Postrojba je potom povučena s tog ratišta, te upućena na Drniško ratište: Kljaci, Čavoglave i Pribude.
Na drniškom dijelu ratišta postrojba se zadržala oko dva mjeseca, gdje je preustrojena i nadopunjena novim dragovoljcima.
Početkom siječnja 1992. godine, postrojba je smještena u vojarnu Dračevac iz koje je polovicom mjeseca upućena na Južno bojište sa zapovijednim mjestom u Imotici, gdje je zamijenjena 4. bojna 4. brigade sa zadaćom spriječavanja prodora neprijatelja prema Neumu i Metkoviću. Polovicom veljače 1992. godine, postrojba je upućena na odmor, a kratko nakon toga, krajem drugog mjeseca ponovo je vraćena na prostor Južnog bojišta: Hotanj Hutovski, Gornji i Donji Drijen, te Radetići.
Za vrijeme boravka na ovom dijelu ratišta, pripadnici postrojbe svakodnevno su bili izloženi granatiranju i djelovanju neprijateljskih snajperista, prilikom čega je nekoliko pripadnika ranjeno i lakše ozlijeđeno. Nakon četrdesetodnevnog boravka na ovom prostoru postrojba je upućena u Imotski na odmor. Odmor nije ni počeo, a izdana je zapovijed za povratak na Južno bojište zbog proboja neprijatelja iz pravca Stoca prema Metkoviću i Hutovu. Postrojba stiže u Hutovo i preuzima zadanu crtu obrane, a jedan dio zadanih položaja zauzima neprijatelj. Prostor je stavljen ponovo pod kontrolu 3. imotske bojne, prilikom čega pogiba pripadnik postrojbe Ivica Slipčević. Svakodnevni pokušaji neprijatelja u osvajanju položaja HV-a završavali su s neuspjehom popraćenim velikim gubicima u ljudstvu i tehnici. U jednom takvom pokušaju osvajanja položaja poginula su dva pripadnika 3. imotske bojne: Gojimir Šećer i Boris Perić.
U bjesomučnom neprijateljskom granatiranju poginula su još tri pripadnika: Borislav Bašić, Dražen Jukić i Jure Ljubičić, a dva dana iza toga gine i dozapovjednik bojne Mate Juroš.
26. travnja 1992. godine, postrojba odlazi iz Hutova i nakon kraćeg odmora u Imotskom dobiva novu zadaću spriječavanja neprijateljskog prodora iz pravca Stoca prema Metkoviću i Hutovu, ovaj put raspoređena je na borbenu crtu iznad Popovog polja.
Tijekom obrane crte bojišnice iznad Popovog polja, zbog svakodnevnih granatiranja i svakodnevne razmjene vatre iz pješačkog oružja gine još jedan pripadnik postrojbe: Mladen Mijić, a nekoliko pripadnika je teže i lakše ranjeno.
Polovicom svibnja, iste godine, 3. imotska bojna u koordinaciji s drugim postrojbama 4. brigade napada brdo Lisac s ciljem ovladavanja prostora od Hutova do Zavale, te i tu akciju uspješno izvodi i osigurava prostor koji je naveden. Nakon uspješno izvedene akcije, bojna seli u Trsteno, koje će biti i njena polazna baza za sve dalje operacije na Južnom bojištu. Prilikom boravka u Trstenu dvojica pripadnika 3.imotske bojne: Marijan Šuto – Mrma i Ivica Kujundžić- Srcan smrtno stradavaju u minskom polju na otoku Lopudu, koje je za njih bilo nepoznato.
Nakon kratkog odmora u Trstenu, bojna se vraća na područje Zavale i Orahova Dola s ciljem učvršćenja dostignute linije. U tom prostoru radi aktivnu obranu, a po završetku akcije premješta se u selo Osojnik odakle prelazi u napadna djelovanja s ciljem oslobođenja i deblokade Dubrovnika i Dubrovačkog primorja.
Tako 1. srpnja 1992. godine, počinje napadna operacija kojom se želi osvojiti Golubov Kamen – masiv iznad Mokošice , te na taj način spriječiti neprijateljev direktan nadzor nad komunikacijom Mokošica – Dubrovnik i pomaknuti neprijatelja dalje,odakle ne bi imao potpunu kontrolu nad Dubrovnikom.
Nakon višednevnih borbi, bojna uspijeva ovladati Golubovim Kamenom, pri čijem zauzimanju ginu dva pripadnika: Branko Kutleša i Vinko Žužul, a velik broj je teško ranjenih i ozlijeđenih.
Nakon uspješno izvedene akcije, bojna bez ikakvog odmora odlazi u selo Kalađurđeviće i zauzima položaje na rubovima Trebinjske šume. U selu Kutina tih dana pri izmjeni vatre iz pješačkog oružja pogiba Jozo Kunac, a više pripadnika je teže i lakše ranjeno.
Bojna se silom prilika pretvorila u interventnu postrojbu, te vrijeme provodi u bojnim djelovanjima. Prilikom jedne takve intervencije i pomaganja drugim postrojbama, u selu Osojnik pogiba još jedan pripadnik postrojbe: Mladen Aračić, a nekoliko pripadnika je lakše ozlijeđeno.
Tijekom rujna 1992. godine, bojna odlazi u napad na brdo Čula u Dubrovačkom zaleđu s ciljem proganjanja neprijatelja u njegovom prostoru, ali nažalost nakon uspješno odrađene akcije broje se dva nova mlada života. Tijekom ove akcije poginuli su Anđelko Kutleša i Joško Novović- Tuta.
Nakon nadopune u ljudstvu i tehnici, 3. imotska bojna ima zadaću osloboditi selo Orah s ciljem napada na brdo Vlašticu, dominantnu točku u Dubrovačkom zaleđu, za izvršenje deblokade Dubrovnika.
U silovitom naletu 3. imotska bojna i ostale postrojbe 4. brigade zauzimaju brdo Vlaštica. Nakon petodnevne bitke ostaju bez još dva legendarna ratnika: Mate Vučka – Čigre i Milana Trutina – Šilje, a desetak pripadnika je teže i lakše ozlijeđeno i ranjeno.
Ovom akcijom i ostvarenom deblokadom Dubrovnika, bojna završava operacije na Južnom bojištu, te se vraća na odmor u splitsku vojarnu Dračevac u kojoj vrši obuku i ponovnu nadopunu ljudstvom i tehnikom.
3. imotska bojna s novim zapovjednikom nakon obuke i nadopune ljudstvom i tehnikom upućena je ponovno u zadarsko zaleđe, te počinje s pripremama za napadnu operaciju Maslenica u suradnji s ostalim postrojbama 4. brigade.
U samoj pripremi akcije, odnosno tijekom izviđanja od protupješačke potezne mine ginu: Mate Patrlj i Ivan Šabić, a desetak pripadnika je teško ranjeno, pa se akcija odgađa za deset dana.
U koordinaciji s ostalim postrojbama 20. siječnja 1993. godine, počinje operacija “Maslenica” gdje je neprijatelj zbog velikih gubitaka u ljudstvu i tehnici, prisiljen na povlačenje iz Masleničkog ždrila i okolnog prostora. Nažalost, kod osvajanja sela Paljuv gine Mario Glavota, a nekoliko pripadnika je teže ranjeno. Završetkom operacije donesen je dugo očekivani mir u prostor Zadra i zadarskog zaleđa, a 3. imotska bojna odlazi na odmor u Split u vojarnu Dračevac, gdje je preustrojena i tada gubi svoj naziv „3. imotska bojna“, sa čim završava njen ratni put pod ovim legendarnim imenom, a spaja se s 1. bojnom.
Dotadašnji pripadnici 3. imotske bojne nastavili su krčiti slobodu u mrzloj Dinari i Staretini, Kninu, Vitorogu i Šipovu sve do Manjače, na čijem putu pogiba zapovjednik tenkovske satnije Nevenko Petric.
Tijekom ratnog puta 3. imotske bojne poginulo je 28 pripadnika postrojbe, a tri pripadnika su poginula služeći u drugim postrojbama: Branko Krnić, Branko Tokić i Mario Glavaš.
Tijekom rata trojica pripadnika 3. imotske bojne umrla su spletom nesretnih okolnosti: Tomislav Ujević, Ljubomir Erceg i Mario Gudelj – Čeza.
Tijekom Domovinskog rata i ratnih operacija uz poginule pripadnike postrojbe, lakše i teže je ranjeno oko 170 pripadnika 3. imotske bojne, a velik dio zadobio je teže tjelesne ozljede.
Također, na području Imotskog 29. srpnja 1991. godine osnovana je pričuvna 115. brigada HV-a.
Kroz 115. brigadu HV-a prošlo je više od četiri tisuće pripadnika koji su svoj ratni put s tom postrojbom ostvarili na prostoru južnog bojišta od travnja 1992. godine do 1996. godine kad je postrojba i rasformirana.
Tijekom Domovinskog rata na ratištima širom Hrvatske svoje živote na oltar domovine položilo je više od dvije stotine Imoćana i onih koji su porijeklom Imoćani.