Ne dajte se, majke, hrabre budite! (…)
Tužni jesmo, našu djecu nitko namiriti ne može. (…)
Ako je Vukovar pao, nije pala Hrvatska. Hrvatsku ne damo. Ako Bog da, i u Vukovar ćemo se vratiti. (…)
Hrabri budite, Bogu se molite! (…)
Neka živi Hrvatska!
Kata Šoljić
Kata Šoljić rođena je 23. veljače 1922. u siromašnoj obitelji Tikvić u Donjem Vukšiću pokraj Brčkog u Bosni i Hercegovini. Oca je izgubila kada je imala 13 godina, a nju, sestre i braću nastavila je, mukotrpno živeći, podizati majka. Na početku Drugoga svjetskog rata (1941. – 1945.) udala se za Antu Šoljića (1923.) iz susjednog sela Ulica i do 1954. rodila šestero djece. Težak se i nesiguran život Kati nastavio i u ratnim i poratnim godinama. Osim rata, suprug Anto prošao je 1945. strahote Križnoga puta s kojega se, na sreću, vratio živ jer je pokraj Dravograda uspio pobjeći iz kolone smrti. Nakon povratka bio je napadan, proganjan, zatvaran i egzistencijalno ugrožavan jer ga je ondašnja jugoslavenska vlast svrstala među nepodobne zbog nacionalne pripadnosti i zato što se borio na strani domobrana. Kako nije mogao dobiti posao u državnoj službi, obitelj je prehranjivao radeći teške fizičke poslove. Uz sve životne teškoće koje je Kata tada proživljavala, zadesile su je i velike tragedije. U kalvariji hrvatskoga naroda tijekom i nakon Drugoga svjetskog rata stradala su sva četvorica njezine braće: Ivo, Martin, Ivan i Petar. Majka joj je, prema Katinim riječima, 1946. umrla od tuge, a umrle su joj i dvije sestre.
S nadom u bolji i mirniji život Kata i Anto s djecom su se iz Ulica 1956. preselili u Slavoniju u Srijemske Čakovce gdje su lakše živjeli, ali i dalje uz stalno prisutnu nesnošljivost zbog nacionalne pripadnosti te u nesigurnosti jer su se progoni i egzistencijalna ugroženost nastavili. Unatoč svim nedaćama, uz žrtve i odricanja, djecu su, ne kloneći duhom, nastavili stoički podizati i odgajati u katoličkoj vjeri otaca njegujući u njima svijest o pripadnosti hrvatskom narodu i istinsko rodoljublje. Anto se teško razbolio, a Kata ga je s ljubavlju njegovala do njegove smrti 1981. Od suprugove smrti 1981. do početka Domovinskog rata (1991. – 1995.) živi u Vukovaru s kćeri Anom i njezinom obitelji. Nakon početka rata za neovisnost i cjelovitost hrvatske države u kojemu se Hrvatska branila i borila protiv oružane agresije udruženih velikosrpskih snaga (ekstremista u Hrvatskoj, Jugoslavenske narodne armije, Srbije i Crne Gore) Kata odlazi u prognanstvo u Bosnu pa u Mađarsku, potom u Zagreb te na Brač. U progonstvu strepi za živote svoje djece, njihove obitelji, najbliže i za sudbinu Vukovara i Vukovaraca. Jedna za drugom dolazile su teške i tužne vijesti. Kći Marija sa suprugom i sinom odvedena je u zatočeništvo u Srijemsku Mitrovicu u Srbiji. Jedan za drugim, stradavaju sva četvorica njezinih sinova, pripadnika Hrvatske vojske: Niko, Mijo, Ivo i Mato, a uz njih i zet Ivan ostavljajući za sobom supruge i djecu.
Niko Šoljić (1942.), narednik HV-a, zarobljen je 19. studenoga 1991. tijekom borbi koje su se vodile neposredno nakon pada Vukovara i odveden u koncentracijski logor u Srijemskoj Mitrovici gdje je bio nemilosrdno mučen i ubijen 22. studenoga 1991. udarcem u glavu. Tijelo mu je 2003., nakon dvanaest godina traganja, pronađeno u neoznačenoj grobnici u Srijemskoj Mitrovici i ukopano pokraj posmrtnih ostataka njegove braće. Odlikovan je Redom Nikole Šubića Zrinskog. U Domovinskom ratu sudjelovala su i sva trojica njegovih sinova: Franjo, Anto i Ivo.
Mijo Šoljić (1945.), narednik HV-a, sudjelovao je u obrani Vukovara, a 19. listopada 1991. u obiteljskoj su ga kući u Srijemskim Čakovcima pred suprugom Ružom i dvoje malodobne djece, Josipom i Katarinom, zarobili susjedi Srbi i ubili u kukuruzištu s još trojicom sumještana. Odlikovan je Redom Nikole Šubića Zrinskog i Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s posrebrenim pleterom. Njegovi, kao i posmrtni ostatci brata mu Mate, ukopani su nakon ekshumacije na isti dan 1999.
Ivo Šoljić (1948.), nazivan Veliki Džo, pukovnik HV-a, bio je zapovjednik obrane Mitnice na vukovarskoj bojišnici. Sa svojim je suborcima krenuo u proboj iz opkoljenog i razorenog Vukovara uoči samog pada te je, kako bi izbjegao četničku zasjedu i ne želeći se predati, skočio u Dunav i utopio se 17. studenoga 1991. Njegovo je tijelo ekshumirano 2002. na novosadskom groblju u Srbiji i ukopano pokraj posmrtnih ostataka braće 24. siječnja 2003. Odlikovan je Redom kneza Domagoja s ogrlicom, Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s posrebrenim pleterom i Redom hrvatskog trolista. Iza njega su ostali supruga Mirjana i djeca Marijan, Ivana i Maja.
Mato Šoljić (1952.), narednik HV-a, ranjen je 19. rujna 1991. prilikom pokušaja zauzimanja vojarne JNA u Vukovaru, a zatim je zarobljen, mučen i isti dan ubijen. Matini posmrtni ostatci pronađeni su u blizini vojarne, a ukopani su 1999. s posmrtnim ostatcima brata Mije. Odlikovan je Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom.
Marija Barišić, rođena Šoljić (1950.), narednica HV-a, sa svojim je suprugom Stjepanom i sinovima Tonijem i Zoranom također branila Vukovar. Nakon pada Vukovara Marija, Stjepan i Toni zarobljeni su i odvedeni u logor u Srijemskoj Mitrovici gdje su bili izloženi teškom i okrutnom maltretiranju. Po povratku iz zarobljeništva nastavili su sudjelovati u Domovinskom ratu kao branitelji.
Ana Vukojević, rođena Šoljić (1954.), brigadirka HV-a, također je sudjelovala u obrani Vukovara, a po dolasku s malodobnom djecom Igorom i Tomislavom na otok Ugljan priključila se tamošnjim postrojbama te nastavila sudjelovati u obrani Domovine. Odlikovana je Spomenicom Domovinskog rata i dodijeljena joj je Medalja „Oluja” za sudjelovanje u vojno-redarstvenoj operaciji „Oluja”, najvećoj hrvatskoj oslobodilačkoj akciji provedenoj početkom kolovoza 1995. Anin suprug Ivan ubijen je 19. studenoga 1991. u Vukovaru, a njegovi posmrtni ostatci još uvijek nisu pronađeni.
Kao pripadnici Hrvatske vojske za doprinos i zasluge u Domovinskom ratu odlikovani su i Katini unuci Franjo, Anto, Ivo, Zoran i Toni te zetovi Stjepan i Ivan.
Proživljavajući veliku bol, ali ponosna na svoje sinove i kćeri te na svoju petoricu unuka i zetove, čekajući povratak u Vukovar, Kata je rekla: „Ni jednog tijela, ni jednog groba nad kojim bih zaplakala. No moji sinovi svoje živote nisu dali uzalud. Ostali su da brane svoj grad, takvi su bili moji sinovi. (…) A od rata se ne može očekivati nešto drugo nego smrt. Koliko majka pati i kako majku boli, samo majka može znati”. Unatoč boli nije klonula duhom, nego je ustrajno u zajedništvu sa svojim hrvatskim narodom molila krunicu te neumorno pozivala na hrabrost i vjeru u konačnu slobodu Vukovara i Hrvatske za koju su živote položila sva četvorica njezinih sinova branitelja boreći se herojski protiv velikosrpske agresije.
Našu Ružu Hrvatsku i simbol patnje i hrabrosti majki u Domovinskom ratu dr. Franjo Tuđman odlikovao je Redom Danice hrvatske s likom Katarine Zrinske za osobite zasluge u promicanju moralnih društvenih vrijednosti prigodom Dana državnosti 1995. Udruga branitelja, invalida i udovica Domovinskog rata dodijelila joj je 2004. nagradu Junakinja hrvatskoga Domovinskog rata, a na Majčin dan 2019. park na zagrebačkoj Trešnjevci dobio je ime po njoj. U čast Kati i njezinim sinovima stradalima za slobodu Vukovara i domovine nam Hrvatske Udruga veterana 4. gardijske brigade i Udruga branitelja „Oluja” Podstrana podiže spomenik u gradskom naselju Mitnica u Vukovaru 17. studenoga 2022.
Kata Šoljić, u boli uzvišena, u patnji dostojanstvena, u domoljublju velikodušna, u življenju ponizna i skromna, s neporecivim se pravom svrstava uz bok velikim ženama hrvatske povijesti. Marijanski plemenita u požrtvovnosti te s nepokolebljivom vjerom u smisao kristovskog trpljenja svoj je životni križ strpljivo i odvažno nosila žrtvujući najdragocjenije – svoju djecu te podučavajući kako se narodu ostavlja zadužujući pečat i kako se postaje velikanicom srca: „Ja sam Kata Šoljić, Hrvatica, majka iz Vukovara. (…) Život me nije nikada mazio. I stoga sam naučila i još učim najvišu životnu školu, a to je škola ljubavi i žrtve za svoje bližnje, za svoju obitelj i za hrvatsku domovinu.”
Umrla je u Kliničkoj bolnici „Sveti Duh” u Zagrebu 8. srpnja 2008. u 86. godini života, a ukopana je na vukovarskom Novom groblju pokraj svoga supruga i četvorice njihovih sinova.
Počivaj u miru, Kate, i neka ti je laka hrvatska zemlja!
U ime nositelja uspomene na Katu Šoljić Pukovnik Mirko Čondić
