Razgovor s ‘Imotskim sokolovima’, junacima deblokade Dubrovnika (FOTO)

O ratnom putu 3. imotske bojne 4. gardijske brigade sve je već toliko puta napisano, da su vjerojatno rijetki oni koji ne znaju što je sve prošla ova čuvena postrojba.

Od vatrenog krštenja u ljeto 1991. u okruženom Kruševu, gdje ih je vodio general Ivo Jelić, prvi zapovjednik  Četvrte, pa sve do operacije Maslenica i oslobađanja zadarskog zaleđa u siječnju 1993. godine, nakon čega je preustrojem i spajanjem s 1. bojnom prestala postojati pod svojim legendarnim imenom.

Ipak, treba  i ovdje istaknuti  da je 3. imotska bojna ustrojena je u vojarni, na Kamenmostu  1.lipnja 1991. godine, a sastavljena je od dragovoljaca s područja Imotske krajine, i  iz Bosne i Hercegovine.Tijekom ratnog puta 3. imotske bojne poginulo je 28 pripadnika  postrojbe, a trojica pripadnika poginula su služeći u drugim postrojbama, dok je lakše i teže  ranjeno oko 170 njenih pripadnika.

Teme su samo navirale.

Već godinama (točnije od 18. rujna 1998. godine) okupljaju se u Imotskim sokolovima – Udruzi hrvatskih dragovoljaca 3. bojne 4. brigade ZNG Imotski. Uz očuvanje identiteta i tradicije postrojbe, pružaju pomoć svojim članovima i obiteljima poginulih i umrlih branitelja. Kako danas kad se osvrnu na ono što su prošli u Domovinskom ratu, gledaju na sadašnju situaciju? Koji ih problemi muče, jesu li i čime nezadovoljni? O čemu pričaju kad se okupe.

Kako bi čuli njihov glas, uputili smo se u Imotski. I to preko Kamenmosta, gdje je 3. imotska bojna ustrojena, pa do glavnog imotskog trga i štekata uz spomenik Tinu Ujevića. Tu smo uz kavu popričali s petoricom Imotskih sokolova – Ivanom Ivekom Budalićem, predsjednikom udruge, te njegovim suborcima Matom Medvidovićem, Ivanom Šćurlom, Zdenko Šanićem i Brankom Lubinom.

Teme su počele navirati, kako bi tko počeo razgovor. Spontano, prvo smo se dodirnuli priče o tome treba li Dan pobjede i domovinske zahvalnosti slaviti samo u Kninu ili i u drugim gradovima i mjestima.

– Središnja proslava treba biti u Kninu, a svaka sredina, svaki grad mora 5. kolovoza obilježiti posebno, jer to je Dan svih hrvatskih branitelja, pogotovo u Dalmaciji, gdje su svi bili aktivni u obrani domovine. Njega treba obilježiti u svakom gradu, svakoj općini, svakom selu – izričit je odmah u staru bio Ivek Budalić.

Podjele među braniteljima

Na njega se nadovezao Branko Lubina:
– Nemamo ništa protiv da Marko Perković Thompson taj dan obilježava u Čavoglavama, ali to dovodi do svojevrsne podjele među braniteljima.  Svaki grad i selo koji su pogođeni srpskom agresijom su simboli Domovinskog rata, ali zna se koja su tri grada istinski prepoznatljivi simboli. To su Knin, Dubrovnik i Vukovar. Kao što su simboli obrane Dubrovnika  Srđ i Golubov kamen, cijela obrana Dubrovnika i Vukovara je simbol otpora srpskim agresorima i krvavog stvaranja Hrvatske, a  Knin simbol njenog konačnog oslobađanja – kategoričan je Lubina.

Ipak, brzo smo prešli na jednostavno pitanje – Imoćani, što vas danas tišti?

Prvi je, kao u Kviskoteci, brzinski reagirao Ivan Šćurla, kojeg potpisnik ovih redaka nije vidio više od 20 godina, kada smo za tadašnji tjednik Nedjeljnu Dalmaciju s pripadnicima Imotske bojne radili reportažu na položajima odakle je kaasnije krenula deblokada Dubrovnika. Nakon kratkog evociranja uspomena, zbog srdačnog ponovnog susreta ,Šćurla je ipalio plotun:

– Što nas najviše muči? Pa, izjednačavanje agresora i žrtve, i to na najvišim razinama. Konkretno, kad na razinama predsjednika Republike, premijera i predsjednika Sabora dolazi do potpisivanja sporazuma s onima koji su pucali po nama i ostalim Hrvatima, onda je to nama neprihvatljivo. Svi se još sjećamo prizora, kada su četnici ulazeći u Vukovar pjevali “bit će mesa, klat ćemo Hrvate”.

Kad se sjetim neprijatelja koje smo zarobili kod Dubrovnika, to nisu bili lokalni Srbi, već vojnici iz Srbije, primjerice iz Vršca i Šabca, te četnici uvezeni iz Srbije. Treba tu jasno razlučiti stvari – sa Srbima treba razgovarati, prije svega sa lokalnim Srbima, ali ne sa četnicima. A danas naši poličari pričaju sa svima. To je, po nama, nedopustivo! – kategoričan je Šćurla.

Štetne i opasne zablude

U razgovoru se nizala tema, za temom, ali smo se uvjerili da naše sugovornike ponajprije muči što je većina njihovih suboraca nakon završetka rata doslovno “silom” gurnuta u mirovinu, iako su mnogi od njih bili u naponu snage.

– Upravo takva politika i zdrave ljude učinila je bolesnima. Bilo je u Imotskome momaka koji su imali ozbiljne traume, ali sve se riješilo time da su poslani u mirovinu. Nije se nikada, usprkos našim zahtjevima, pokušao u Imotskome uspostaviti pravi psihološki i liječnički tim, koji bi se bavio raznim traumama, u konačnici i PTPS-om. Najlakše je bilo poslati ljude i mirovinu, kao da se time što riješilo. Samo se učinilo gore – kazuje nam Budalić.

– Jedna od najopasnijih i najštetnijih zabluda je ona da svi ljudi koji su bili ranjeni, moraju u mirovinu. Bez obzira što su mnogi još mogli dosta dati Oružanim snagama. To su vjerojatno provlačili ljudi oni kojima nije odgovarala da ljudi koji nisu proizvod bivšeg sistema, nego su izrasli u Domovinskom ratu,  napreduju i obrazuju se. U zapadnim zemljama, članicama NATO-a kojom i mi danas pripadamo, potpuno se drugačije funkcionira. U zapadnim vojskama se izuzetno cijeni ratno iskustvo i iskazano domoljublje. I onda imamo situaciju da su i oni koji su željeli još raditi u Oružanim snagama, imamo takvih primjera i u Imotskom umirovljeni i ostali ovdje izolirani. – pojasnio je  Branko Lubina.

Izolacija je ono na što su se odmah nadovezali i Mate Medvidović i Zdenko Šanić. Medvidović kaže kako ih upravo izoliranost, i to prometna, dodatno “ubija”:

– Trauma nam je što je Imotski danas odsječen i od autoceste, s kojom nemamo pravu poveznicu, i što je njezinom izgradnjom Imotski sada potpuno izoliran.

Zdenko Šanić se nadovezuje:

–  Ta nas izoliranost u Imotskome danas ubija. Kao što su nas u ratu ubijali neprijateljski meci, danas nas ubija izolacija. Pa čak i da smo bolje povezani s autocestom, gdje ćemo? Kad ništa više ovdje ne radi, nema proizvodnje, a onda ni trgovine, pa tako ni života. Dovoljno je vidjeti Imotski navečer. Prazan grad. A nekada je Imotski navečer bio pun života. Nažalost, tako je danas u većini gradovi u Dalmatinskoj zagori – kaže Zdenko Šanić.

– Sve su ovo stvari na koje moramo ukazivati, i nadati se da će se početi mijenjati, ne samo za dobro imotskih branitelja, nego za dobro svih za koje smo se borili, za dobro svih obitelji u našoj Hrvatskoj. Nismo odustali ni devedeset i prve, nema razloga da odustanemo ni danas. I zato se naš glas treba čuti – kaže Ivan Budalić, ispričavši nam za kraj što im je general Ivo Jelić kazao na prvom postrojavanju u Kruševu:

– Kad nas je Ivo Jelić postrojio u Kruševu, upitao nas je jesmo li ponijeli sa sobom pasoše? Jer, bili smo u poluokruženju, a nitko od nas nije znao kako će završiti ta “avantura”. Kruševo smo izgubili, srećom uspjeli smo se izvući, a kasnije ga ponovno vratiti, no nitko od nas tada nije znao kako će rat završiti. Ali, zato smo svi, zajedno s našim prvim zapovjednikom, generalom Jelićem, a zatim i sa zapovjednicima koji su ga naslijedili, vjerovali u našu borbu, što se pokazalo presudnim – kaže Budalić.

“Presuda Gotovini i Markaču je politička”

– Naravno da su Srbi sretni kad vide da je general Ante Gotovina osuđen. Ako je on kriv, onda da smo svi krivi, jer on je bio zapovjednik, on je svima nama zapovjedao! No, presuda generalima Gotovini i Markaču je politička, donesena bez ikakvih dokaza i argumenata, i ona baca ljagu na sve nas, hrvatske branitelje koji su sudjelovali u Oluji i ostalim oslobilačkim operacijama koji su joj prethodili. Zato se nadamo da će Sud uvažiti argumente obrane i donijeti pravednu odluku i osloboditi naše heroje – kaže Ivan Budalić.

“Zakon je kriv za poplavu lažnih invalida”

Kad je donošen prvi Zakon o pravima hrvatskim braniteljima, mi smo prvi javno upozoravali na pretjerana davanja, jer je on bio prenapuhan. Previše se prava davalo invalidima Domovinskog rata u odnosu na njihove suborce koji nisu bili ranjeni u borbi.

Takav Zakon o pravima hrvatskih branitelja, stvorio je od branitelja mahom “invalide”. Jer, oni koji nisu bili ranjeni, a prošli su sva bojišta, skoro da nisu imali nikakva prava. Onda je to stvorilo jednu poplavu lažnih invalida, jer su svi htjeli nekakva prava, koja nisu mogli dobiti ostvariti ako nisu imali status invalida. To treba otvoreno kazati.
I  ta brojka o 500 tisuća branitelja, smatramo da je preuveličana – kaže  Branko Lubina.

“Zašto hrvatski branitelji ne bi bili u Europskom parlamentu?”

– Smatramo da je pogrešno je stvaranje golemog broja braniteljskih udruga. Također, na djelu je pokušaj politizacije tih udruga, kako bi ih se moglo kontrolirati, što kod nas u Imotskome nije slučaj. Sigurno možemo postaviti i pitanje koliko smo zastupljeni u javnim medijima? Naravno da možemo postaviti i pitanje zašto bivši pripadnik Četvrte ili Prve brigade ili druge postrojbe  ne bi sutra bio zastupnik u Europskom parlamentu?

Može li interese Republike Hrvatske u toj instituciji bolje zastupati itko doli provjereni domoljub? Pitamo se i o vrijednostima koje se danas zagovaraju s vrhova moći, konačno većina dragovoljaca u rat je  krenula s molitvom na usnama i krunicom oko vrata, nisu oni tih devedesetih razmišljali o privilegijama niti se znalo za njih. – izričit je Branko Lubina.

JOŠKO DADIĆ/ Portal Oko

Foto: Ratni arhiv 3. imotske bojne

Iz tiskanog izdanja Dalmacija Newsa “Oluja svih oluja”