U subotu, 8. kolovoza, služili smo u župnoj crkvi svetu misu za dvojicu preminulih članova legendarne i, po svim hrvatskim ratištima na kojima su tijekom Domovinskog rata ratovali, proslavljene Treće Imotske bojne. Sveta misa je bila za pok. Matu Jukića i Renata Šimunovića, a naručili su je njihovi suborci, danas živi slivanjski pripadnici Treće imotske bojne. Divna gesta koja ne treba puno objašnjenja. Ali svakako treba pojašnjenja. Jer neke stvari treba kazati i pojasniti da se ne zaborave i – dok je Slivna, svijeta i vijeka – uvijek pamte i na slijedeće naraštaje prenose.
Nedavno smo u Republici Hrvatskoj imali parlamentarne izbore. Tijekom kampanje vidjeli smo i čuli brojne kandidate koji su – neki realno, neki nadmeno i hvalisavo, a neki posve bezobzirno, kao da Hrvatska i svijet započinje s njima – iznosili svoje programe i vizije. Čuli smo svašta i vidjeli svašta. I dok su jedni, ozbiljno i realno, iznosili svoju ponudu, drugi su pak doslovno „iskakali iz paštete“ i u kamere narcisoidno i prenapadno predstavljali samo sebe. U Hrvatskoj kakvu su takvi predstavljali, oni su bili najvažniji i, po njihovu, oni su za Hrvatsku dali najviše, oni su stigli najdalje, oni su nudili najbolje. No, kad je kampanja završila i kamere se ugasile, na red je konačno stigao i narod koji je odlučio te nadmene i narcisoidne hvalisavce zanemariti, a najbolje zaokružiti i izabrati.
Izbori su završili, no i dalje ostade i kopka pitanje: tko je zbilja u Hrvatskoj stigao najdalje? Tko je za današnju Hrvatsku dao najviše? I želio najljepše? U subotu, na misi za preminule slivanjske dragovoljce, Matu i Renata, meni je, kao i do sada, bilo jasno tko je stigao najdalje, dao najviše i želio najljepše. No, dok sam služio svetu misu za njih dvojicu, a istodobno promatrao i lica tih prekaljenih ratnika, koji su naručili misu za ispokoj duše svojih preminulih suboraca, kao da sam slušao jedne i druge, preminule Matu i Renata i sve njihove žive slivanjske suborce, dragovoljce, ratnike i pobjednike kako vele: Slomljeno je krilo, al pamti se let. Jedino Hrvatska, naš je zavjet svet!
I slušam te ratnike i pobjednike, Slivanjce i Imoćane, pripadnike slavne i legendarne Treće imotske bojne Svi isto misle, isto zbore. I u svetom Domovinskom ratu i u miru iste su misli, istog srca i naboja. Svi zajedno vele:
O Hrvatska, o moja domovino, ti moja bajko i moja davnino. Ti porobljeni, oteti mi kraju, ja Slivanjac ti dajem dar, bogatiji no kraljevi ga daju. Ja sam onaj koji znao je za ratove, gubitke, za smrti, za pobjede i ushite. Ja sam onaj koji znao je za Tvoje strasti, Hrvatska. I slabosti Tvoje. Onaj koji je gazio po blatu, vodi, krvi noseći križeve Tvoje.
Hrvatska, Ti, moja bajko! Moja majko! I moja davnino! Ti znaš tko je stigao najdalje. Ti znaš komu si bila pravedna, tko te je volio, a tko ranio. Da, Hrvatska, Ti znaš tko te je voli, a tko Te je mrzio, tko je bio najsretniji, a tko najnesretniji kad si nastajala, kad si se u krvi djece svoje tako čista, sveta i suverena rađala. Hrvatska, Ti znaš tko je bio postrojen i spreman, a tko rastrojen i tužan. Ti znaš tko se za Te potrošio, tko je za Te krvario, tko na sebe nije mislio jer je Tebe želio. Hrvatska, Ti znaš tko je za Te rasipao i davao najbolje i najčvršće, sve što je imao.
Hrvatska, mi vjerujemo i razloga za to imamo: biti najponosnija djeca Tvoja. Hrvatska, mi smo žilavi ratnici Tvoji. Ti znaš tko je od nas bio hrabar, a tko kukavica. Tko je žurio u fajt, a tko je nosio kamen i mučnine u želucu zbog Tvoga rađanja. Ti znaš tko Ti je bio vjeran, a tko nevjeran, tko je bio Tvoje dijete i ratnik, a tko tvoj dušmanin i izdajnik. Ti znaš tko ti je dobro želio, a tko zlo mislio. Tko je stekao imetak, a tko je dobio metak.
Hrvatska, Ti znaš koga posjeduješ, tko je u Te zaljubljen, a tko Tko vješto glumi da te voli. Ja ne vjerujem da itko posjeduje hrabrije i privrženije ljude od Tebe. Ti znaš da u bitkama i fajtu htjeli smo nadmašiti sebe, a zadiviti Tebe. Ti znaš čije je oružje spjevalo djela koja dolikuju Tebi. Ti znaš, vidjela si to, tko je umirući poklonio Ti zadnji dah i časno izdahnuo za Te. Hrvatska, Ti moja bajko, moja majko, i moja davnino, uzmi ruke ratnika svojih, njih koji kupali su se u znoju i krvi, tu povorku čudotvoraca i domoljuba koji Te zovu bajkom svojom i majkom svojom.
Jer oni su Ti i Ti si oni. Tvoje podneblje i tlo, Tvoji ljudi, sela i gradovi. Uzmi ih za ruke, ratnike i osloboditelje svoje, te skupine koji idu držeći jedan drugoga za rame ratničko i ginu za Te u ljubavi slijepoj. Hrvatska, oni su Tvoje šume, rijeke i plodovi. Oni su Tvoje planine što uzdigoše Te visoko iznad magle. Iznad kaljuže balkanske i tamnice jugoslavenske.
Njih, koji su za Te hvalili se Maestralima i Olujama. Koji provodili su noći mrtvih straža, koji plašili su se, ali ostajali. Na braniku Tvome stajali, ostajali i umirali, Hrvatska. Koji gazili su putovima Tvojim prašnim i bdjeli u rovovima Tvojim dubokim. Koji bili su pripravni za smrt i izgovoreno ime Tvoje.
Čovječe moj slivanjski, imotski i hrvatski sada znaš i spoznaješ tko je stigao najdalje. I dao najviše. Volio najviše. I želio najljepše. Ako još imalo dvojiš, pogledaj potplate njihovih čizama i uvjeri se. Pogledaj te čizme i prljavu maskirnu odoru. Pogledaj smrad znoja, miris baruta i sjaj metala. Pogledaj i vidi tog umornog hrvatskog vojnika i pobjedonosnog ratnika. Gledaj kako ti ljudi u grobovima svojim, slivanjskim i hrvatskim, kad im dojadi grobni mir, zagledani u Oluje, i dalje žive. Tvoji vojnici i ratnici, lijepa naša Hrvatska. Oni su stigli najdalje. I dali najviše. Sinovi Tvoji, za Hrvatsku svoju, bajku i majku svoju. Oni, upravo oni, iz Tvojih gradova, sela Tvojih, sirotinjskih četvrti, ti brojni ljudi s dušom Tvoga podrijetla. Veliki poput Tebe same. Slobodoljupci. Ratnici. Obični ljudi. Izdanak roda Tvoga.
Ti ljudi živjeli su, rasli i stasali. I s Tobom srasli, Hrvatska. I kad dođe Tvoj i njihov čas postadoše dionici najplemenitijeg i najherojskijeg doba naroda svoga. Tko je od njih zatražio blagoslov majke i oca, tko poljubio djevojku, tko zagrlio sinčića. I pošao. U hrvatski pothvat, koji je tražio provalu njihove krvi. I njihovu smrt. U zamjenu za naše živote.
Makar mrtvi braća naša postadoše pobjednici. Protivno svakom zakonu prirode. Svakom zakonu društva. Svakom umovanju i mudrovanju. Svakoj vojnoj analizi i autoritetu. I svakom računalu. To što za nas učiniše nisu učili u školama. Ta vrlina žrtvovanja ne uči se u školi. Nikakav učitelj ne može prenijeti vrlinu koju u sebi nema. Vrlina za dom i domovinu, za narod svoj stječe se u kući i stanuje u duši. Slivanjskoj. Imotskoj. U duši hrvatskoj. U duši pripadnika Treće imotske bojne, živih i pokojnih, koji stigoše najdalje. I dadoše najviše.
Prema podacima koje je dostavio Joze Lozina, pripadnici Treće imotske bojne iz Slivna bili su: Milan Vrdoljak, Ivan Vučko – Karlo, Ivan i Ante Vučko – Jukini, pok. Mate Jukić, Andrija Jukić, Ivan Katavić, Tiho i Josip Radalj, Jure Radalj, Zlatko Glibota, Josip Lozina, Joze Lozina – Mićo, Darko Radalj, Nediljko Lozina – Šansa, Nediljko Lozina – Bigić, Joko Prgomet, Inja Prgomet, Matko Glavaš, pok. Renato Šimunović.
Na zajedničkoj slici koja se sačuvala i do mene dospjela, nalazi se dio Slivanjaca koji su pripadali Trećoj imotskoj bojni. Nisu svi, ali i ovo je doista vrijedno da se vidi, pamti i ne zaboravi. Na slici su: Zlatko Glibota, Tiho Radalj, Joko Prgomet, pok. Renato Šimunović, Josip Lozina, Andrija Jukić, Ivan Katavić, Ivan Vučko Jukin, Joze Lozina (Mićo), Matko Glavaš, kojima su u posjet na teren došli Mićo Kustura, pok. Miro Šimunović i pok. Tiho Glibota.
Preneseno sa portala zupa-slivno-imotsko.hr